Nevjerojatno je kako i koliko mi Hrvati volimo Teslu, Nikolu. Svakog 10.07. kreće hodočašće u Smiljan, skoro kao u Međugorje.

Tesla je izmislio mnoge stvari ali teško da je mogao predvidjeti što će učiniti njegov izum prijenosa slike i tona na daljinu. Nije ga niti zanimalo, bavio se mogućnošću da ponudi nešto više, nešto što će čovjeka osloboditi zavisnosti od „nadređenog“ . Nadređenog lokalnog šerifa, popa, političara, nadbiskupa ili samog Boga, težio je osloboditi se tih nametnika. Međutim, jedan vješt hoštapler po imenu grof Marconi, ukrao je Tesli tu banalnu i nevažnu ideju i prodao je svijetu pod imenom TELEVIZIJA.
A tada je svijetu krenulo… Početkom 1990. godine krenulo i nama Hrvatima. Pored mnogih drugih vrijednih stvari koje smo razorili tako smo raznijeli i monumentalni spomenik Nikoli Tesli, rad Ivana Meštrovića, u centru Gospića. Otkinuli njegovu bistu ispred gimnazije u Gospiću, ostavili samo mramorni postament za neku novu, primjerenu bistu, primjerenu našem stanju stvari – mentalnom i ljudskom.
Onaj Bandić otme onakav monumentalni spomenik u bronci ispred instituta „Ruđer Bošković“ i metne ga u mizerno malu ulicu u svojoj metropoli. Ulici neprimjerenu dimenzijama spomenika i veličini Tesle. Dok u Smiljanu, mudre glave postave aluminijsku limenu kantu s likom Nikole Tesle neprimjerene dimenzije njegovom značaju i prostoru u sred njegovog rodnog mjesta. Ciljano ponižavanje TESLE, od strane mizernih kao što smo mi.
I onda, uoči 163. godišnjice rođenja Nikole dočekam vijest na nacionalnoj dalekovidnici da se pokreće KULTURNA RUTA iz Smiljana, sve u čast Nikole Tesle, značajnog izumitelja po kojem je „čak i jedan auto dobio ime“.
U Smiljanu sam prvi put bio 1996. godine. Ne znam što mi je bilo jezovitije, da li tišina, praznina raskriljene crkve u koju je vjetar utjerao opalo lišće i prazne pivske boce ili spomenik na zapuštenom groblju pored crkve Sv. Apostola Petra i Pavla, rodne kuće Nikole Tesle. U grmlju nađoh bačenu tablu sa natpisom „Muzej Nikola Tesla“. Od tada prođe deset godina, da bi se ponovo našao u Smiljanu na Valentinovo (dan zaljubljenih), 14.02. 2006. na „svečanosti“ početka radova na izgradnji “Tematskog parka Nikola Tesla”. Uz blatnjavi put prema crkvi i rodnoj kući Nikole Tesle uspinje se kolona gostiju. Table upozorenja od opasnosti od mina su pored samog puta. Čudno mi bilo. Prije nekoliko godina, u nekoliko navrata nakon 1995. tj. nakon “Oluje”, dok nitko u Hrvatskoj nije puno mario za Teslu, obišao sam to isto mjesto. Nigdje nije bilo upozorenja i obavijesti o minama. Sav teren sam pregazio uzduž i poprijeko, ne znajući jadan da sam mogao poginuti od mina… A što ako mina onda nije bilo, a sad ih kao ima? Zanima me tko je od ovih tipova koji su svečano obznanili početak radova „uzo’ pare“ za razminiranje. Vlada ove zemlje i njezinog tadašnjeg premijera Ive Sanadera lijepo je započela svoj mandat s pomirljivim „Hristos se rodi“ na pravoslavni Božić, pa sada i krenula u izgradnju „Tematskog parka Nikola Tesla“ u njegovom rodnom Smiljanu, baš na Valentinovo, kako rekoh, na dan zaljubljenih – valjda Srba i Hrvata? Da nismo bili ne bi vjerovali. Dan otvaranja dobro je izabran ali gdje su “zaljubljeni”?
Na imanju u vlasništvu srpske pravoslavne crkve, ispred rodne kuće Nikole Tesle, podpredsjednik Sabora Darko Milinović objavljuje početak radova na izgradnji tematskog parka. Veli da će se sve obnoviti uz punu suradnju SPC ali da “postoje još neki detalji ”koji se trebaju usuglasiti“. Pored njega Župan Jurković, lokalni predstavnici medija, dopisnik HTV-a centra Gospić, nadstojnica spomen kuće NT, predstavnik izvođača radova, znatan broj gostiju ali nigdje niti jednog predstavnika SPC niti zajednice Srba. Tužan početak, vjerojatno vrlo ishitren zbog svijeta koji se priprema obilježiti 150 godina rođenja Nikole Tesle , pa je Vlada RH naprasno odriješila kesu i izvadila 50 miliona kuna za izgradnju parka. Nešto od toga otišlo je i za „razminiranje“, naravno.
Nešto kasnije na povratku u Gospić tražim zgradu gimnazije koja je nosila ime Nikole Tesle prije „demokratskih“ promjena. Mnoštvo je mladih pred školom. Pitam jednu izdvojenu grupu da li znaju kako im se zvala škola prije nego što je postala samo „Gimnazija „. Niti jedna djevojka niti mladić nisu znali. Nažalost tek su 16 godina odrastali u demokraciji a to je premalo za takva i mnoga druga saznanja … Nije bio veliki ispitni uzorak ali ipak… Najvažnije je da smo istog dana započeli program obilježavanja Svjetske godine Nikole Tesle. Valja napomenuti da su to proglasili Amerikanci, a ne mi Hrvati. Nama to nije bilo ni na kraj pameti ali kad Ameri kažu … Doduše, Tesla je bio Američki građanin, pa je i red da ga oni slave, a mi da ga samo svojatamo po potrebi. Ne bi se „šteli preveć mešati“, samo koliko treba. Usput, trebalo je skloniti tragove iz naše zločinačke prošlosti, barem sa vidljivih mjesta, kako se uvaženi gosti iz SVIJETA ne bi šokirali što smo mi Hrvati uradili suseljanima Nikole Tesle. Potrudili smo se i makli spomenik za 530 pobijenih, zaklanih iz 126 obitelji sela Smiljan, žrtvama fašističkog i ustaškog zločina od 1941. godine – samo u selu Nikole Tesle. Na njegovo mjesto ostavili smo mramornu ploču bez ikakvih obilježja, s razlogom. Zamislite što bi uvaženi gosti mislili o nama koji slavimo Nikolu Teslu da su to vidjeli. Zamislio.
Toliko o našim iskrenim i dobrim namjerama da Tesla dođe „kući“, odnosno svojoj hrvatskoj domovini, kako hrvatski dužnosnici vole tepati „svome“ Tesli – autu!

Tekst sastavio Igor Galo