KAD MI JE UMRO DRUG

Strepio sam od kraja srpnja, do polovice kolovoza. Ali, kao da je važno kako je meni bilo, dok je on patio. Kad sam 28. srpnja, iz telefonske slušalice začuo njegov bolan glas – “Slabo mi je, slabo, moj Igore, neću više prohodati” – odsjekle su mi se noge, premda sam sjedio. To loše – rođendansko raspoloženje, namah sam pripisao našem zajedničkom filozofskom pravcu iliti takozvanom “šibenskom pejorativizmu” (koji tvrdi kako “uvijek može biti i – gore!”), no svejedno sam ga pokušavao osokoliti. Uzalud, nije više mogao, ili htio govoriti, iscrpljen pretrpljenom operacijom (kuka), jer kao da je slutio da će se peripetije njegova bolovanja još umnožiti (i, zaista, te je noći ili sutradan ponovno bio hospitaliziran). Dalje sam, kao i šira, zainteresirana javnost informacije o njegovu (ne)zdravlju dobivao na kapaljku (a visoki izvor iz bolnice ne mogu ovdje odavati). Pejorativizam ili je, ali bivalo je sve očitije kako se njegov život privodi kraju, u što se do zadnje sekunde nisam htio pouzdati. Naime, bio mi je obećao, prije nekoliko godina, na moju molbu, da će zaista na mojem pogrebu otpjevati neku tužbalicu, dok je on od mene iznudio obećanje kako ću ja njemu nad grobom održati doličan eulogij.

I sad, kvragu sve, ali Arsen je umro, 17. VIII. 2015. g. u 77. godini (rođen 28. VII. 1938. g.) i tako sam nezasluženo stekao privilegij da mu u posmrtnim ritualima odajem počast, u javnim prigodama (u HGZ i HDP), jer je obitelj, s pravom, pogreb rezervirala za svoju privatnost. Bili su nam životi isprepleteni, ne krvno, rodbinski, već po duhovnome srodstvu (u kojemu, pak, može biti toliko bliskosti da drugoga nazivaš bratom!), po uzajamnom prepoznavanju sličnih mana (vrline nisu vrijedne spomena) i baš smo se zbog toga znali često udaljavati, pa ponovno zbližavati. Ispričavam se zbog ovog privatnoga tona, ali o Arsenovom je životu i djelu posljednjih tjedana i dana ispisana/objavljena golema količina informacija, tako da ih nisam obvezan ponavljati. Uostalom, moja je malenkost zajedno s Arsenom, tj. četveroručno, još “davne” 1983. godine, objavila prvu i za sada jedinu monografiju o njemu, poznatu do danas kao “CRNI ARSEN”, jer je tu knjigu u nakladi “Znanja”, Zagreb, likovno u crninu odjenio veliki dizajner M. Ilić…

Dakle, odbijali smo se i privlačili, kao coincidentia oppositorum (iliti izmirenje protuslovnih teza u sintezi), prepoznavši se u trenu, nekako 1968./69. g., kad mi je Arsen iznebuha naručio da za njegovu prvu longplej ploču “Čovjek kao ja”, za omotnicu napišem popratni komentar. Bilo je to kasno paljenje naše simpatije, toliko čudnije jer smo obojica rođeni i odrastali u istoj šibenskoj ulici Nikole Tesle (Arsen na broju 41, a moja obitelj na broju 137.). No, kao djeca/dječaci nismo imali prilike združiti se, utoliko prije jer se moja obitelj preselila u Split, kad sam bio osam-devet godina “star”, od Arsena mlađi tek godinu i koji mjesec). Dalje je sve išlo svojim tokom, od mojega slavljenja Arsena, kao u tekstu “Anatomija jednog pop-kulta” iz 1970. preko predgovora njegovim “Narodnim pjesmama” (1979.), do gotovo diviniziranja njegova lika (“Arsen i ‘Cro-Cop’ – dva najdojmljivija muškarca u Hrvatskoj”, u “Vjesniku” iz IX./2003. g.)… Pratio sam, ponekad s distance i razne peripetije krhkoga zdravlja toga šarmantnoga našega ‘trubadura’ ili bolje rečeno, rodonačelnika “autorske pjesme”, zaustoga, osim ovacijama brojne publike također i brojnim operacijama (za koje se u javnosti i nije trebalo znati). Onu finalnu, opće poznatu, tj. transplantaciju jetre u Padovi ožujka 2004., u svojoj sam knjizi “Sebi pod kožu” zabilježio s osjećajem kao da sam i ja prošao isti mučni put.

I sada, danas i jučer, kad mi je umro najbolji DRUG (a kako smo se obojica čuvali riskantnih riječi, “prijateljstvo” smo ostavili u pričuvi, za smrtne ure!), svjestan sam da je i meni iščupano pedesetak godina života, nenadoknadivih… No, barem smo ih poživjeli u uzajamnom podržavanju (bez velikih riči, “odnija vrag i ćakule”), pa sam se njegovoj drugarskoj naklonosti mojoj malenkosti oduživao u mnogo navrata, kad ga je gorčina pokušavala srozati. Jer, treba znati, da je ovaj genijalni talenat (skladateljski, pjesnički, interpretatorski), obožavan i slavljen od desetina, ako ne i stotina tisuća obožavatelja – širom ex-Ju, a danas pogotovo kao objedinitelj emocionalnosti diljem čitave današnje “regije” – imao također i nenavidnika, zlobnika, jalnuša koji su ga svojom netrpeljivošću pokušavali izbaciti iz takta. Još nitko nije u Hrvatskoj popio čašu meda (estradne) slave, a da je nije zagorčio žlicom pelina hrvatskoga jala… Kad bi bilo samo to, ali što je značila ona eksplozivna naprava koja je prvih godina tzv. Domovinskog rata, jedne noći bila bačena u dvorište obiteljske kuće Dedićevih? To se danas teži zaboraviti, ali obožavana Arsenova majka bila je tada u kući sama i da je povirila na dvor, moglo je biti belaja… Smrt kao da sve to briše i bolje joj je, ali njegova smrt (17. VIII. 2015. g.) nije dokrajčila moju strepnju, jer drugarstvo se ne može izbrisati, da ne kažem – zaboraviti.

Jer, dok preživjeli trebaju pamtiti pokojnika, njemu je – sve svejedno. Kako kaže najmudriji Epikur, grčki filozof sa Samosa (živio 341.-270. pr. n. e.), smrt nema nikakvog posla s nama: jer, dok mi postojimo, smrti nema, a kad ona stigne, onda nas više nema. Tako, dakle, smrt ništa ne znači ni za žive ni za mrtve, jer se živih ne tiče, a mrtvi više ne postoje… Ali kad kaže da smrt ništa “ne znači ni za žive”, Epikur očito misli na nas, smrtne, dok smo živi, a ne kaže da ništa ne znači za – preživjele. Umrli više ne zna što je život, dok preživjeli oko njega znaju što je (bila njegova) smrt. U osnovi, nitko ništa nije spoznao, ni preminuli, ni oni preživjeli oko njega. Samo žalost preživjelih održava sjećanje na preminuloga, ali on nije nikamo “otišao”, ni “otputovao” (što su ofucane metafore, koje su kršćanska teologija i tanatologija preuzele od arhetipskih i mitoloških slika i predodžbi…, pa ih stoga treba odstraniti iz moderne komunikacije!). Treba samo plodonosno i dalje oživotvoravati njegovo djelo – a Arsenovo je preobilno – bez “taštih suza“, kako kaže Tin, kojemu je Arsen subrat u svemirskom bratstvu duša. Napokon, za dan kad je umro Arsen, mogu tek sada reći da mi je umro prijatelj, sada kada mi više ne može otpovrći “da odnija đava i sentimentalne ćakule”!

____________________________________________________

 

man

 

Autor: Igor Mandić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *