Čovjek ne zna koliko može dok se ne oproba.
Neprestano stvaranje novog nas je i dovelo dovde, da izgledamo kao krupno brašno, krupa koja izlazi iz vodenice, a niti je brašno niti je žito.
Kultura vam je kao staklena bašta: kad se jednom ugazi i polomi, decenije su potrebne da se popravi. Umjetnost je sama po sebi kritična prema datosti, prema životu, a time i prema svakoj vlasti.
Danas je riječ izgubila svaki smisao i nema nikakvu odgovornost. Pogotovo kod političara. Oni su danas teatar apsurda u kome se čude šta se to dešava u zemlji u kojoj baš oni vladaju.
Manipulacija jezikom još je jedan od marifetluka i načina zavađanja naroda. Jezik je, dakle, postao jeftina roba, artikl u robnoj kući koji će se nuditi umjesto kusura na kasi.
U tom svetlu, glumcima sam rekao da u predstavi govore kako god hoće! Kada neko dočeka unuče, kriterijum o konačnosti gubi smisao jer postaje samo biološka neminovnost.
Pozorište je kao crkva. Možete da izgubite roditelje, prijatelje, ali uvijek možete da se vratite pozorištu. Ono se ne ljuti, ne prebacuje, jedino vi osjećate promjene u sebi. Nekada se vraćate s radošću, nekad sa osjećanjem krivice. Pozorište je kao roditeljska kuća koja uvijek prašta.
Zvanične televizije su stvorile sistem u kome je najvažnije lijepo se obući i lijepo se provesti.
Danas se lako gubi čast.

Petar Božović

_______________________________________

Izvor: razumno.rs

Foto : cdm.me