Napredovanje u službi
12 мај, 2019

Napredovanje u službi

/ 2 месеца ago

Odlomak iz trilogije Radnici i seljaci – Planinski zrak – Vita activa, koja uskoro izlazi u izdanju Fabrike knjiga i Peščanika. Planinski zrak je kratki roman o doživljajima autora koji je devedesetih po kazni bio mobilisan

Planinski zrak je kratki roman o doživljajima autora koji je sredinom devedesetih po kazni bio mobilisan. Sve što je tu opisano da se dogodilo u vojnom kampu za obuku regruta sušta je istina i može se dogoditi svakome od nas.

Napredovanje u službi

– Vojnik Lidmar pokorno se javlja na dužnost!

– Mirno, vojniče!

– Mirno sam, pokorno javljam!

– Jesi sigurno sasvim mirno?

– Sasvim mirno, pokorno javljam!

– Ne mičeš nikojim kurcem?

– Nikojim, gospodine!

Lidmar je stajao u stavu mirno ispred Hajerbija. Na sebi je imao vojničku kapu, vojničku bluzu i izlizane civilne hlače s rupama na koljenima. O desnom ramenu nosio je pušku. Ispod požutjelih brkova, nedostajao mu je red prednjih zubi, sve do očnjaka. Usta su mu bila razvučena u osmijeh, koji se nikad nije sklapao, iako mu je brada bila uska i špicasta. Iznad osmijeha, nalazio se veliki kvrgavi nos. Iz njega su virili gusti snopovi dlaka, kao buseni trave. Hajerbi se također isprsio i položio ruke uz tijelo. U lijevoj ruci držao je limenku piva.

Lidmar je bio umobolnik iz Donjeg Strmogora. U Karaulu je došao s ostalim civilima, njišući se na zaprežnim kolima. Dok su žene i starci jaukali, Lidmar je gledao u nebo i mirisao osušene klipove kukuruza. Također je salutirao, podižući ispruženi dlan uz sljepoočnicu, kada je prolazio kraj vojnika. U Donjem Strmogoru spavao je po stajama, mijenjajući jednu za drugom. Seljani su mu navečer ostavljali ostatke od večere da se prehrani. Po danu su ga zavitlavali, ili ga nisu primjećivali, ili su ga tjerali s njiva kada im je smetao pri radu.

Ne zna se kad je Lidmar skrenuo s pameti, govorili su, ali skrenuo je vrlo temeljito. Sada je stajao u stavu mirno ispred Hajerbija. Hajerbi je nišanio pogledom u nosnu kost između njegovih očiju.

– Jebeš li šta, vojniče?

– Pokorno javljam, ne jebem ništa, gospodine!

– Ne jebeš živu silu?

– Ne jebem živu silu, pokorno javljam!

– Ni neprijateljsku živu silu?

– Ne jebem neprijateljsku živu silu, gospodine!

– Obratno to treba, vojniče Lidmar, obratno!

– Pokorno javljam, jebem neprijateljsku živu silu, gospodine!

– Ispravno, vojniče, ispravno! Jebeš li je na svim frontovima?

– Jebem je na svim frontovima, pokorno javljam.

– Šta radi neprijateljska živa sila dok je jebeš?

– Uživa, gospodine, he­he, miče guzovima i uživa…

– Obratno to treba, vojniče Lidmar, obratno!

– Ne uživa, pokorno javljam, neprijateljska živa sila, ovaj…

– Urliče, skviči, vrišti…

– Pokorno javljam, neprijateljska živa sila urliče, skviči, vrišti…

– Dok je jebeš?

– Dok je jebem, gospodine!

– Odlično, vojniče Lidmar, odlično!

– Na usluzi, gospodine!

Oskar je sjedio na zidu, desno od Lidmara i Hajerbija, i otpijao pivo iz limenke. Povremeno je odmahivao glavom, lijevo-desno, i kolutao očima. Pretpostavlja se da mu je bilo ugodnije odmahivati glavom nego otpuštati iz sebe smijeh. Hajerbi se još jače isprsio prema Lidmaru.

– A što će ti ta puška, vojniče?

– Da branim domovinu, pokorno javljam.

– Jesi dovoljno zdrav da je nosiš?

– Vrlo sam zdrav, pokorno javljam.

– Što su rekli liječnici?

– Liječnici su rekli da sam idiot, gospodine.

– Odlično, znači zdraviji od ostalih!

– Najzdraviji, pokorno javljam!

Hajerbi je zadovoljno otpio gutljaj piva iz limenke. Zatim je ponovo položio ruke uz tijelo i isprsio se.

– A u koga ćeš pucati s puškom, vojniče?

– U neprijatelja, gospodine.

– U neprijateljsku živu silu?

– U neprijateljsku živu silu, pokorno javljam.

– Ali nju smo već jebali, ako se dobro sjećam?

– Tačno, gospodine, nju smo već jebali.

– Znači, pucaš u jebenu neprijateljsku živu silu?

– Tako je, gospodine, pucam u jebenu neprijateljsku živu silu.

– Napucavaš jebenog neprijatelja?

– Jebenog neprijatelja, pokorno javljam.

– A može i obratno, da jebeš napucanog neprijatelja?

– Može i obratno, gospodine, kako se naredi.

– Ispravno, vojniče Lidmar, ispravno!

– Na usluzi, gospodine!

– Sviđa mi se tvoj stav, vojniče, domovina će s tobom biti vrlo zadovoljna.

– Vrlo, vrlo zadovoljna, gospodine.

– A da kresneš i nju, pa da bude sasvim sretna?

– Kresnićemo, pokorno javljam, ako se naredi.

– Kresni je, ko je jebe!

– Vojnik Lidmar je jebe, pokorno javljam!

Sada se Oskar glasno nacerekao. Onda je snažno odmahivao glavom, lijevo–desno, kao da time želi kamuflirati smijeh. A da ostaviš malo Švejka na miru? dobacio je Hajerbiju. Hajerbi je prešutio njegov prijedlog. Samo je otpio gutljaj piva iz limenke i ponovo se isprsio prema Lidmaru.

– Koristiš li ikad mozak, vojniče?

– Pokorno javljam, ne koristim.

– Otkud znaš da ga ne koristiš ako ne koristiš mozak?

– Ne znam tačno, gospodine, možda ga i koristim.

– U svakom slučaju, ako ga i koristiš, to je kao da ga ne koristiš, je li tako?

– Tako je, pokorno javljam.

– Ispravno, vojniče, ispravno! Nekorištenje mozga je najveća vojnička vrlina!

– Najveća, najveća, gospodine.

– Još bolje je kad ga koristiš, ali je to kao i da ga ne koristiš. To je urođena vojnička vrlina!

– Zahvaljujem, gospodine.

– Vojniče Lidmar, pred tobom je blistava vojna karijera!

– Blistava, blistava, pokorno javljam.

– Ako tako nastaviš, dogurat ćeš do kapetana!

– Na zapovjed, gospodine! – rekao je Lidmar. Zatim je salutirao, okrenuo se na peti i krenuo prema naprijed energičnim koracima.

– Gdje ćeš, Lidmare, jebo ga ti?! – uzviknuo je Hajerbi. Lidmar se ukopao na mjestu.

– Pokorno javljam, idem dogurati do Kapetana!

– Što ćeš dogurati?

– Naći ću nešto usput, pokorno javljam!

– Da doguraš do Kapetana?

– Tako je, gospodine!

– Pa valjda se onda moramo dogovorit i što da mu doguramo, a?

– Kako se naredi, gospodine. Na zapovjed!

– Ajde, kad si navalio, doguraj mu onu zgradu!

Hajerbi je klimnuo bradom prema zgradi u kojoj se nalazio vojnički magacin, udaljenoj pedeset metara. Lidmar je salutirao, okrenuo se na peti i krenuo prema njoj energičnim koracima. Rukama je široko lamatao u istom ritmu. Došavši, naslonio se lijevim ramenom na zid zgrade i gurao je. Zgrada se nije micala. Zatim se Lidmar okrenuo leđima i gurao je lopaticama i kičmom, odupirući se nogama o tlo.

Oskar se ustao sa zida. Zgnječio je rukom praznu limenku piva i rekao:

– Jebiga, Hajerbi, sad si malo pretjerao!

– Ja pretjerao? Ovo je prirodan slijed stvari, čovječe! Tko sam ja da remetim prirodne tokove?

– Pretjerao si, Hajerbi, prekini to sranje!

– Tebe muči nevjerica, momče. U ratnim okolnostima vojska je u stanju učiniti čuda. Možda je makne, jebote!

– Nemoj mi tih ciničnih pizdarija, Hajerbi. Našao si na kome ćeš se iživljavati!

Hajerbi je odšetao do zgrade koju je gurao Lidmar. Tamo mu je nešto govorio, a onda se, zajedno s njim, vratio nazad. Otvorio je limenku piva i pružio mu je u ruku. Lidmar ju je, u jednome cugu, iskapio do dna.

– Jesi sad zadovoljan? – upitao je Hajerbi Oskara.

Oskar nije odgovorio. Pripalio je cigaretu i ispuhivao dim kroz nos.

– Do maloprije je i on bio zadovoljan – rekao je Hajerbi, pokazujući palcem prema Lidmaru.

– Zadovoljan? E pa, jebiga, imaš prilično neobična shvaćanja o zadovoljstvu, naročito tuđem – rekao je Oskar.

– Bio je u dodiru sa stvarnošću, za razliku od tebe.

– Aha, super mu je bila stvarnost!

– A ti vjeruješ da je tvoja drukčija?

– Ne radi se o meni i o tome što ja vjerujem.

– Ali radi se upravo o tome. Ako uporno ne prihvaćaš stvarnost, nemaš pravo donositi nikakve sudove. Međutim, tebe raspižđuje upravo to što Lidmar sudjeluje. Jebiga, on se ne izmiče! Stvarnost je okrutna, stvarnost je u kurcu, ali čovjek je, za razliku od tebe, s njom u dodiru.

– Zbilja? Ja sam mislio da je bio u dodiru s jebenom zgradom!

– Barem je znao što gura, čovječe! Zašto misliš da ikome pomažeš ako ga unazadiš na svoju razinu?

– Lidmar je viša razina?

– Ti ne razumiješ, je li? Nema višeg i nižeg. Nije više u igri gore i dole. U igri je samo naprijed i nazad.

– Lidmar je, znači, „naprijed“?

– Točan odgovor. Lidmar je naša budućnost.

VIKTOR IVANČIĆ 

Fabrika knjiga, maj 2019.

Peščanik.net, 09.05.2019.

Pošaljite komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Registration

Forgotten Password?